Zulfikarpašić, Adil
Gotovac, Vlado
Tripalo, Miko
Banac, Ivo
Okovana Bosna : razgovor. – Zürich : Bošnjački institut, 1995 162 str. : ilustr. ; 23 cm.
ISBN/ISSN: 3-905211-02-5

Knjiga “Okovana Bosna” je jedna izuzetna knjiga. Izuzetna je po svom obliku vanjskom, po svojoj metodi i po svom sadržaju. Po svojoj metodi to je jedna posebna metoda iznošenja istine. Iznošenja istine kroz razgovor više sudionika, koji su zainteresirani za istinu, i koji žele naći tu istinu. Što se tiče sadržaja, izuzetna je po tome što govori o Bosni, i to što govori o “okovanoj” Bosni. Izuzetna je i zbog toga što je to knjiga koja vjeruje da će se Bosna osloboditi tih okova i da će doživjeti svoju slobodu. Osnovna teza ove knjige iznesena je u obliku jedne spirale koja počinje od jedne riječi i završava se sa jednim bogatim tekstom ili, rekao bih, rečenicom. Ova spirala ne želi biti zatvorena, želi biti otvorena da se i dalje razvija kako bi bila otvorena svim ljudima u Bosni. Što se tiče samoga sadržaja ove knjige, u njoj se izdvajaju posebno tri pitanja, uglavnom teološka pitanja. To je prvo pitanje bogumila i franjevaca u bosanskoj srednjovjekovnoj državi; drugo pitanje je uloga Katoličke crkve u NDH sa osvrtom na današnju situaciju u Bosni; treće pitanje je laički karakter Bosne i Hercegovine i vjerski fundamentalizam. Što se tiče prvog pitanja, u ovome razgovoru, ovih uglednih sugovornika, na više mjesta se govori o bogumilstvu, govori se o franjevcima, i to govori se o njima kao onima koji su nositelji bosanske državnosti. Razgovor je o tim pitanjima i polemičan, ali se sudionici uglavnom slažu kada se radi o ključnim stvarima. Što se tiče bogumilstva, njegovog značaja za bosansku državu, Adil Zulfikarpašić priznaje osobitu važnost bogumilstvu u tome.

Ona je za njega osnova bošnjačke nacije. Što se tiče drugih sudionika u ovom razgovoru, gospodina Banca i Gotovca, oni imaju drugačije mišljenje. Oni smatraju da je to beznačajno pitanje, ili da se time stvara iluzija, ili da je to na izvjestan način skretanje u neku etnološku mitologiju. Prema njima Bošnjačka nacija ima neke druge važnije povijesne temelje i odrednice od bogumilstva, te da je bogumilstvo samo jedna od komponenti za stvaranje bosanske državnosti. Što se tiče bosanskih franjevaca takođe postoji razlika među sugovornicima u tumačenju njihove uloge, premda tu postoji manje razlika, sugovornici se tu više slažu. Prema Ivi Bancu pamćenje o srednjovjekovnom bosanskom kraljevstvu, koje je bilo potiskivano u muslimanskoj zajednici, za vrijeme Otomanskog carstva, živi unutar katoličke zajednice, odnosno djelovanjem učenih ljudi te zajednice, koji su bili isključivo franjevci. Tako se kontinuitet Bosne kao države čuva tim posredstvom i dolazi u moderno razdoblje nacionalnih formiranja preko te spone. Prema gospodinu Adilu Zulfikarpašiću tu ulogu vrši, prije svega, bogumilstvo, pa to vidi i kod franjevaca. Na jednom mjestu on kaže: “Mogu vam reći da je tradicija bogumilstva sačuvana i kod franjevaca”, ili: “Borba protiv patarena Crkve bosanske bila je borba protiv bosanske države”. Valja imati na umu da su franjevci došli u Bosnu kao inkvizitori. Oni su kao katolički red imali zadaću da katoliciziraju Bosnu. Bogumilstvo je pak, tvrdi on, bilo “utjelovljenje nezavisnosti Bosne”. Ivo Banac na to dodaje ovo: “Uopće ne sumnjam da je cilj katoličkih redova, ne samo franjevaca, u razvoju srednjovjekovne bosanske države bio da se potpuno afirmira katoličanstvo kao jedina vjer u Bosni i Hercegovini. Ali ne vidim da je to nužno uključivalo i osporavanje bosanske državnosti. Jer, Stjepan Tomašević je bio katolik”. Državotvornost bosanskih franjevaca je neosporna, ali nije nipošto isključiva i jedina, pa je zato dobro ukazati na sve druge nositelje ove državnosti Bosne i Hercegovine što, očito je, želi i Adil Zulfikarpašić. Koliko je to samo bogumilstvo, ili nešto drugo, svar je povijesne istine koja još nije dovoljno jasna. Da bi se bolje razumjelo treba nešto kazati o odnosu Vatikana i Katoličke crkve prema srednjovjekovnoj Bosni, što je izraženo i u slanju franjevaca u Bosnu, od strane pape Nikole IV, koji je prije toga bio u Bosni, i vrlo dobro je poznavao prilike u Bosni. Vatikan je htio spriječiti stalne ratničke napade, odnosno, agresiju sa zapada na Bosnu, od strane Austrougarske, i izbiti im razloge postojanja hereze u Bosni. Mjesto vojske Papa želi poslati franjevce, koji su u to vrijeme bili pojam, a nadam se, i danas, bili pojam mirotvorstva. Vatikan je tada podržavao stvaranje bosanske države, slično nešto kao i danas. Franjevci postaju savjetnici na dvoru bosanskih banova Kotromanića, a kasnije i kralja Tvrtka. Papa daje krunu bosanskim vladarima, kao znak priznanja. Kasnije, pokazuje se da kada je došla agresija sa istoka, to jeste, kada je Turska krenula u osvajanje Bosne, Papa je jedini se zalagao da Bosna ostane Bosnom i kao slobodna država. Nažalost, nije u tome uspio.

Drugo pitanje je uloga Katoličke crkve u NDH. U knjizi se govori sasvim otvoreno o NDH kao državi u kojoj su počinjeni strašni zločini, posebice nad Srbima i Jevrejima, a također, i njena politika prema muslimanima je, također, bila samo prividno promuslimanska, a u stvari, koja je bila uperena protiv njih sve do zabrane imena Bosna 1943.g.. O tome je za neke sve poznato, a za neke nije. Što se tiče Katoličke crkve i njene uloge u NDH, mislim da se i tu puno toga prešućuje i da je mnogo toga nedorečeno, i da se neke stvari krivo govore, što se tiče toga. Zato bih ja ovdje iznio neke stvari kao primjer, jer eto, u toj NDH bilo je otpora protiv zločina. Naravno, hrvatski narod je prihvatio NDH kao svoju državu. Zbog toga, što je hrvatski narod težio za svojom slobodom. Kada su počeli zločini da se čine u toj državi onda se, u okviru Crkve, pojavio vrlo veliki otpori protiv tih zločina. Tako na primjer, samo da navedem poslanicu fra Alojzja Mišića, koji je bio tada biskup u Mostaru, već je tada bio počeo rat. Zatim, uprave franjevačkog reda u Rimu, koja već u srpnju 1941.g. u uputi franjevcima kaže: “Franjevci ne smiju imati nikakvoga udjela u progonu Srba i Židova, oduzimanju njihova imetka, u iseljavanju Srba u Srbiju i naseljavanju Hrvata na njihovu zemlju, u odborima i uredima za iseljavanje i oduzimanje srpske zemlje. Franjevačke župe ne smiju primati, niti kupovati njihova pokretna ni nepokretna dobra, koja su prije rata pripadali Srbima i Židovima”. Manje je poznat slučaj fra Tomislava Filipovića Majstorovića. Uvijek se govorilo da je on “fra”, njega su fratri, čim je on počeo da ide u ustaške pohode, izbacili iz svoje zajednice.

Što se tiče trećeg pitanja, laička država, isto, veoma interesantno pitanje. Dakle, svi autori ovdje se zalažu da BiH bude laička država. Tako, na primjer, Vlado Gotovac kaže: ” Jedan od najvećih poslova, možda čak temeljnih, biće osiguranje laičkog karaktera države. Protiv njega su dvije tradicije, tradicija SPC i tradicija šerijatskog prava. Samo je katolicizam, treći partner susreta, već naučio lekciju laicizma, svakako još ne posve. Predpostavka je bosansko-hercegovačke države da svi pristanu na to da država u svim svojim elementima bude odjeljena od nje”. Ja bih ovde samo rekao to, kao svoj prilog, laička država Da, laicistička država Ne. Fundamentalna vjera Da, fundamentalistička Ne. Što se tiče laičke države neprihvatljiva je vjerniku i Crkvi jer mu ograničava, pa i čak zabranjuje, slobodu ispovijedanja vjere, što država nikada ne smije činiti. Iskustvo Boga i vjere u njega je jedno od najosnovnijih iskustava i čina čovjeka. Fundamentalizam je često jedna ekstremna reakcija na tako postupanje države. Dakle, laička država mora poštivati slobodu vjere. Drugo, fundamentalizam vjerski je neprihvatljiv državi i društvu, jer on čak i silom zabranjuje da država bude autonomna. Crkva mora poštivati državu kao vlast i jednu autonomnu stvarnost. Odnos između ove dvije stvarnosti mora da bude partnerski, odnosno, dijalog između religija i kulture. U okviru toga, dijalog vjere i države je ono najpotrebnije. Na koncu bih rekao i ovo, u knjizi ima oštre kritike na račun politike i političara, i vjere i vjernika. Važno je reći da je ta kritika, kritika koja se upućuje prije svega činima i djelima ljudi i ne želi vrijeđati osobe. Dakle, to je kritika koja čuva dostojanstvo osoba, ali kritikuje njihove postupke.

Knjiga se može preporučiti posebno onima koji vole istinu o Bosni. Istina je ponekada gorka. Knjiga se preporučije zbog toga što je ona otvorena i spremna da pokaže da ljudi uvažavaju tuđa mišljenja, pa makar ona i bila suprotna.